Niti_studio_4

Gibanje u imaginarnim prostorima

Download kataloga

Konstanta u umjetnosti Valentine Šuljić čvrsta je i dinamizirana linija. Transformira se ona u njezinim već znanim radovima – monotipijama, uvijek u neki začudni splet apstraktnih mrlja i crtovlja, u kojem nema naznaka mimezisa. Ima međutim asocijacija na kružna gibanja i na prostorne proboje, na dinamiku kretanja i na energetska pražnjenja, a što se sve može iščitati (i) kao prikaz internog autoričinog mikro–univerzuma, koji bilježi njezine misli i impresije, osjećanja i nervne vibracije. Pritom se taj mikro–univerzum, lakim preskokom kroz prostor i vrijeme, istodobno doživljava i kao makro– univerzum, jer ga nije teško zamisliti kao čudesnu presliku misterija života u bezgraničnim prostranstvima svemira.

Možda baš zbog želje da se dobije dojam stalnih i nepredvidivih mijena, stalnih preskakivanja iz stvarnosti u zbilju i stalnih pulsacija linije u prostoru, Valentina Šuljić je prije nekoliko godina u svojim radovima počela koristiti transparentne podloge (staklo i od najnovijeg vremena najlon), koje nameću drukčije vizualne dijaloge. Jer zbog prozračnosti i vječne naklonjenosti svjetlu, prostorno-vremenska dimenzija tu postaje odmah drukčija, bez obzira na to što je linijski kompozicijski raster u Valentine strogo artikuliran i discipliniran. Kad se njezina linija kreće tim prostorom, ona u njemu stvara gibanje i energiju. S druge strane, upravo zbog transparentnosti podloge gubi se osjećaj zbiljnosti, a prevladava imaginarnost. Dojam je kao da se linijski spletovi šire i kovitlaju u nekim drugim dimenzijama, izvan realne percepcije. Zato je sve tu nekako „taktilno sklisko“ i balansira na rubovima opipljivoga i neopipljivoga, dok se opažaj neosjetno, ali kontinuirano transformira: prvo u promatračevu oku, a onda u njegovu duhu, redefinirajući osjet i stvarajući od vida privid, te naposljetku jednu novu – presloženu stvarnost.

Kad je Valentina Šuljić odabrala staklo („lamistal“) kao podlogu svojih monotipija, izazvala je odmah u grafičkim krugovima nedoumice: - O čemu se tu radi? O matricama, otiscima, crtežima, ili jednostavno oslikanim površinama? Poznato je da se monotipije mogu raditi na podlozi od metala, pleksiglasa, stakla ili linoleuma, uljenom bojom i slikarskim alatom (baš kako to radi i Valentina), a onda se, pomoću valjka (ili prešom) s na taj način pripremljene matrice otiskuje samo jedan jedini originalni otisak - monotipija. Valentina ipak sa svojih „staklenih matrica“ ne radi otiske, već ostavlja da one funkcioniraju kao jedan jedini postojeći original. Pristup joj se pritom može nazvati slikarsko-grafičkim, a za „utiskivanje“ na podlogu profinjenih linijskih struktura i njihovih tekstura služi se jednostavnim valjkom. Tu međutim nije kraj priči, jer njezina istraživanja idu dalje, pa u idućem koraku autorica „staklene monotipije“ združuje s drugim medijima i likovnim kategorijama - sa svjetlom i prostorom, aktivirajući i usmjeravajući percepciju na nov i drukčiji način. Činjenica je, međutim, da je onaj početni perceptivni pomak tu učinilo staklo. Jer zbog svojih specifičnih karakteristika ono nas već u samom startu uvodi u svjetove u kojima vladaju suprotstavljeni polariteti: opipljivo/neopipljivo, stvarno/nestvarno, materijalizirano/dematerijalizirano… Staklo se odlikuje čvrstoćom (ali i krhkošću), prozirnošću i rezonantnošću, te izuzetnom glatkoćom i sjajem, a rado prigrljuje – i snažno reflektira, svjetlo. Valentinine linijske strukture gibaju se unutar staklenih, prozračnih, transparentnih i prosvijetljenih prostora po nekim drugim zakonitostima, na svom putu modificirajući i sebe i svoj okolni prostor. Čineći se jednom stvarnima, a drugi put imaginarnima; jednom podložnima opipu, a drugi put se gotovo rasplinjujući. Uslojavanjem staklenih podloga i njihovom transformacijom u objekt, odnosno prelaskom iz dvodimenzionalnosti u trodimenzionalnost, ove strukture i mrlje naizgled prelaze iz iluzije u zbilju. Ali ta zbilja, zbog specifičnosti medija stakla i posebnosti svjetla ostaje iluzija i onda kad se misli da je prostor osvojen. Jer staklo i svjetlo, pogotovo kad su zajedno, vole prevariti našu percepciju, pa često u njihovim svjetovima i ono što možemo opipati izmiče opipu. Zato i spletovi linija Valentininih monotipija, bilo da su još na zidu, ili su se već zaputili u prostor, uvijek daju efekt svojevrsnih “opipljivih neopipljivosti“ i neočekivanih privida, unatoč tome što se, sljubljeni s koloritom promišljenoga i efektnoga crno-crvenoga dvoglasja, temelje na discipliniranom vizualnom poretku i čvrstoj kompoziciji.

Ova izložba na neki način sublimira Valentinina dosadašnja istraživanja okrenuta suvremenom pristupu monotipiji i „monotipijskim postupcima“ na transparentnim podlogama. Izložba isto tako zaokružuje ciklus s tematikom linije/niti. Tu temu i taj motiv Valentina Šuljić istražuje već duže vrijeme, a prijenos „niti“ u medij „staklenih monotipija“ profilirao je autorsku samosvojnost njezina stvaralaštva, davši mu oznaku prepoznatljivosti. Do sada je Valentina svakim svojim novim istupom dokazivala kako se na ovom području uvijek ima što za reći, suočavajući nas stalno s nečim novim: s dodavanjem novih medija onima otprije prisutnima i novih prostornih i vremenskih dimenzija onima otprije poznatima. Tako nas na neki način čini svjedocima – ali i sudionicima gradnje svoga vizualnog sustava. Mi smo to i na ovoj izložbi: svjedočeći onome što se rezimira i sudjelujući u onome što dolazi novo. Ono što se tu rezimira/konstatira je da je linija i dalje u centru interesa, te da se percipira kroz njezin odnos prema staklu, prema svjetlu i prema prostoru. A ono što je novo su Valentinini radovi u kojima se propituje odnos linije prema formi: prema kompaktnoj konstrukciji (objektu) i prema dekonstrukciji (instalacija - krhotine).

Iščitavanje djela Valentine Šuljić svojevrsna je pustolovina. Pustolovina koja naliči na neko imaginarno putovanje na koje je potrebno sa sobom ponijeti dovoljno koncentracije – ali i imaginacije; promišljenosti – ali i spoznaje; intuicije – ali i dozu poetike.

Višnja Slavica Gabout