Dsc01114

Linijska prostorna kretanja

Download kataloga

Konstanta u umjetnosti Valentine Šuljić čvrsta je i dinamizirana linija. Transformira se ona u njezinim već znanim radovima – monotipijama, uvijek u neki začudni splet apstraktnih mrlja i crtovlja, u kojem nema naznaka mimezisa. Ima međutim asocijacija na kružna gibanja i na pro- storne proboje, na dinamiku kretanja i na energetska pražnjenja, a što se sve može iščitati (i) kao prikaz internog autoričinog mikro–univerzuma, koji bilježi njezine misli i impresije, osjećanja i nervne vibracije. Pritom se taj mikro – univerzum, lakim preskokom kroz prostor i vrijeme, isto- dobno doživljava i kao makro – univerzum, jer ga nije teško zamisliti kao čudesnu presliku misterija života u bezgraničnim prostranstvima svemira. Možda baš zbog želje da se dobije dojam stalnih i nepredvidivih mijena, stalnih preskakivanja iz jedne zbilje u drugu i stalnih pulsacija linije u prostoru, Valentina Šuljić je prije nekoliko godina u svojim radovima počela koristiti transparentne podloge (staklo), koje nameću drukčije vizualne dijaloge. Zbog prozračnosti i vječne naklonjenosti svjetlu, prostorno – vremenska dimenzija tu postaje odmah drukčija, bez obzira na to što je linijski kompozicijski raster u Valentine strogo artikuliran i discipliniran. Kad se njezina linija kreće tim prostorom, ona u njemu stvara gibanje i energiju. S druge strane, upravo zbog transparentnosti podloge gubi se osjećaj zbiljnosti, a prevladava imaginarnost. Dojam je kao da se linijski spletovi šire i kovitlaju u nekim drugim dimenzijama, izvan realne percepcije. Zato je sve tu nekako „taktilno sklisko“ i balan- sira na rubovima opipljivoga i neopipljivoga, dok se opažaj neosjetno, ali kontinuirano transformira: prvo u promatračevu oku, a onda u nje- govu duhu, redefinirajući osjet i stvarajući od vida privid, te naposljetku jednu novu – presloženu stvarnost.

Kad je Valentina Šuljić odabrala staklo („lamistal“) kao podlogu svojih monotipija, izazvala je odmah u grafičkim krugovima nedoumice: O čemu se tu radi? O matricama, otiscima, crtežima, ili jednostavno osli- kanim površinama? Poznato je da se monotipije mogu raditi na podlozi od metala, pleksiglasa, stakla ili linoleuma, uljenom bojom i slikarskim alatom (baš kako to radi i Valentina), a onda se, pomoću valjka (ili prešom) s na taj način pripremljene matrica otiskuje samo jedan jedini originalni otisak – monotipija. Valentina ipak sa svojih „staklenih matri- ca“ ne radi otiske, već ostavlja da one funkcioniraju kao jedan jedini po- stojeći original. Pristup joj se pritom može nazvati slikarsko – grafičkim, a za „utiskivanje“ na podlogu profinjenih linijskih struktura i njihovih tekstura služi se jednostavnim valjkom. Tu međutim nije kraj priči, jer njezina istraživanja idu dalje, pa u idućem koraku autorica „staklene monotipije“ združuje s drugim medijima i likovnim kategorijama – sa svjetlom i prostorom, aktivirajući i usmjeravajući percepciju na nov i drukčiji način. Činjenica je, međutim, da je onaj početni perceptivni po- mak tu učinilo staklo. Jer zbog svojih specifičnih karakteristika ono nas već u samome startu uvodi u svjetove u kojima vladaju suprotstavljeni polariteti: opipljivo/neopipljivo, stvarno/nestvarno, materijalizirano/ dematerijalizirano… Staklo se odlikuje čvrstoćom (ali i krhkošću), pro- zirnošću i rezonantnošću, te izuzetnom glatkoćom i sjajem, a rado pri- grljuje – i snažno reflektira, svjetlo. Valentinine linijske strukture gibaju se unutar staklenih, prozračnih, transparentnih i prosvijetljenih prostora po nekim drugim zakonitostima, na svom putu modificirajući i sebe i svoj okolni prostor. Čineći se jednom stvarnima, a drugi put imaginarni- ma; jednom podložnima opipu, a drugi put se gotovo rasplinjujući, ove strukture i mrlje naizgled prelaze iz iluzije u zbilju. Ali ta zbilja, zbog specifičnosti medija stakla i posebnosti svjetla ostaje iluzija i onda kad se misli da je prostor osvojen. Jer staklo i svjetlo, pogotovo kad su zajed- no, vole prevariti našu percepciju, pa često u njihovim svjetovima i ono što možemo opipati izmiče opipu. Spletovi linija Valentininih monoti- pija, bilo da su još na zidu, ili su se već zaputili u prostor, uvijek daju efekt svojevrsnih „opipljivih neopipljivosti“ i neočekivanih privida, unatoč tome što se, sljubljeni s koloritom promišljenoga i efektnoga crno – crvenoga dvoglasja, temelje na discipliniranom vizualnom poretku i čvrstoj kompoziciji.

Ova izložba na neki način sublimira Valentinina dosadašnja istraživanja okrenuta suvremenom pristupu monotipiji i „monotipijskim postupci- ma“ na transparentnim podlogama. Izložba isto tako zaokružuje ciklus s tematikom linije/niti. Tu temu i taj motiv Valentina Šuljić istražuje već duže vrijeme, a prijenosi „niti“ u medij „staklenih monotipija“ profili- rali su njezino stvaralaštvo kao autorski samosvojno i dali mu oznaku prepoznatljivosti. Do sada je Valentina svakim svojim novim istupom dokazivala kako se na ovome području uvijek ima što za reći, suočava- jući nas stalno s nečim novim: s dodavanjem novih medija, onima otpri- je prisutnima i novih prostornih i vremenskih dimenzija onima otprije poznatima. Tako nas na neki način čini svjedocima – ali i sudionicima gradnje svoga vizualnog sustava. Mi smo to i na ovoj izložbi. Svjedoci/ sudionici smo onoga što se rezimira i onoga što je novo, pri čemu je konstanta da je linija uvijek u centru njezina interesa. Iščitavanje djela Valentine Šuljić svojevrsna je pustolovina. Pustolovina koja naliči na neko imaginarno putovanje na koje je potrebno sa sobom ponijeti dovoljno koncentracije – ali i imaginacije; promišljenosti – ali i spoznaje; intuicije – ali i dozu poetike.

Višnja Slavica Gabout